Rep je, kao i hip hop u cjelini i dalje prilično mlad na prostorima Crne Gore, pa i širom onoga što zovemo regionom. Tokom posljednje tri decenije u našoj zemlji izgrađeno je nešto što je moguće nazvati rep scenom. Oslobađanje koje je hip-hop kultura donijela domaćim autorima, prvenstveno onim mlađe generacije, rijetka je pojava u našoj zemlji

 

 

 

Nevjerovatno zvuči podatak da je već prošlo pola stoljeća od začetka hip hopa. Kada je krajem ljeta 1973. u Zapadnom Bronksu DJ Kool Herc organizovao žurku za pamćenje na kojoj mu je, kako se prisjeća, publika iznova i iznova tražila da pušta brejkove, dijete imigranata sa Jamajke rođeno pod imenom Klajv Kembel sigurno nije ni sanjalo da će pokrenuti kulturu koja će u predstojećim decenijama osvojiti svijet i kupiti omladinu gradskih kvartova širom planete koji će se sa njom identifikovati. Ove godine na razne načine na Zapadu će biti obilježen 50. rođendan hip hopa, što je zgodna prilika da se osvrnemo na to kakvo je mjesto ova kultura zauzela u Crnoj Gori. U ovom tekstu bavićemo se samo jednim od četiri elementa hip hop kulture (repovanje, DJ-ing, brejkdens, grafiti), onim muzičkim, možda i najistaknutijim. 

Rep je, kao i hip hop u cjelini i dalje prilično mlad na prostorima Crne Gore, pa i širom onoga što zovemo regionom. Tokom posljednje tri decenije u našoj zemlji izgrađeno je nešto što je moguće nazvati rep scenom, budući da je ovaj izraz do danas našao svoje predstavnike u svim krajevima, ali je kohezija među njegovim akterima uglavnom bila prilično slaba, izdanja i događaji do relativno skoro bili su više na nivou incidenta nego nekog organizovanog pokreta, mediji su izvještavali šturo i površno, a publika se edukovala više na sadržajima iz okruženja. Ipak, Crna Gora se može danas pohvaliti da je iznjedrila nekoliko imena koja su prepoznatljiva i širom prostora bivše Jugoslavije.

Oslobađanje koje je donijela hip-hop kultura domaćim autorima, prvenstveno onim mlađe generacije, rijetka je pojava u našoj zemlji. Otkrivanje ovog medija za umrežavanje i kanalisanje ogromne energije različitih aktera do danas je rezultiralo velikim brojem zvučnih zapisa koji obogaćuju domaće popkulturno nasleđe.

Priča o crnogorskom repu mora početi sa Monteniggersima. Ako izuzmemo poigravanja sa ovim žanrom izvođača koji mu nominalno ne pripadaju kao što su Rambo Amadeus i Rade Rapido, prije Monteniggersa tokom 90-ih nisu zabilježene značajnije aktivnosti u domenu rep muzike. Kako je tokom svog zlatnog doba, u posljednjoj dekadi prošlog vijeka rep počeo da postiže globalnu popularnost, u tadašnjoj Jugoslaviji počeli su u tom periodu da se pojavljuju oni koji su ovu muziku željeli da “prevedu” kod nas, a Monteniggersi su bili jedini autentični predstavnici Crne Gore u tzv. prvom talasu jugoslovenskog repa. Ovaj trio odmah je postavio ljestvicu visoko i još uvijek slovi za najznačajniji crnogorski rep sastav. Grupa koja je počela sa radom još 1988. (tada pod imenom Brake Boys Cross) počela je tokom druge polovine 90-ih da privlači pažnju publike autentičnim crnogorskim žargonom i humorom, party pjesmama i šaljivim prepjevima hitova koji su dolazili sa druge strane okeana. Ova kombinacija – lokalni sleng, dijalekt i humor čak i kad se dotiču ozbiljnije teme – pokazaće se kao najbolji recept za uspjeh i u narednom periodu za izvođače koji će naslijediti Monteniggerse.

Slavni trio koji su činili Igor Lazić Niggor, Duško Nikolić Duka i Nebojša Saveljić Nebo ostavio je iza sebe samo dva studijska albuma prije nego što ga je niz tragičnih događaja zaustavio. Nedugo nakon izlaska debi albuma “Tajna Marenda” 1996. preminuo je tekstopisac Duško Nikolić koji je dugo bolovao od leukemije koja ga je i sprečavala da nastupa sa Nebom i Niggorom. Godinu po izlasku drugog izdanja “AllBoom” (1998) u saobraćajnoj nesreći je poginuo Nebo i to je označilo kraj Monteniggersa. Niggor, koji se i sam borio za život i uspio da pobijedi tumor hipofize, do danas je objavio još nekoliko rep pjesama, a uz to se bavio i elektronskom muzikom. Monteniggersi su ipak u kratkom periodu ostavili neizbrisiv trag , kao pojava koja plijeni pažnju i ne zaboravlja se lako, bilo da na sebi svojstven način repuju o likovima iz popularne serije “Đekna”, akcionom heroju Žan Klodu Van Damu, apokalipsi ili opijanju tekilom. U vrijeme kad su bili aktivni bili su poznata lica u svakom domu, iako su se u mnogim od tih domova sigurno pitali kakva je to uopšte muzika koju izvode. Svojim originalnim i zabavnim pristupom su premostili jaz do onih kojima je takav izraz bio stran i ostavili dva albuma krcata hitovima koji se i danas rado slušaju.

Ekspanzija i prvi mačići bačeni u vodu

Sa pokretanjem drugog talasa hip hopa u bivšoj državi početkom ovog milenijuma, prije svega na krilima perjanica tad tek osnovane prve hip hop etikete Bassivity (VIP, Marčelo, Shorty…), ali i drugih izvođača koji su sami krčili svoj put u isto vrijeme (Bad Copy, Juice…) i u Crnoj Gori, kulturološki zagledanoj prije svega, ka Beogradu, sve je više mladih ljudi dolazilo na ideju da bi se mogli izraziti uz pomoć tad još uvijek novog i ne naročito poznatog žanra koji od izvođača nije tražio ni neke posebne pjevačke sposobnosti ni skupocjene instrumente. Računari su polako postajali obavezan inventar svake kuće, softver za pravljenje muzike bio je sve dostupniji, samo je trebalo naći nekoga ko umije da se snalazi sa njim, uz ritam nasložiti rime i onda potražiti studio u kojem bi se sve moglo snimiti. Tako dolazi do ekspanzije repa u Crnoj Gori, pa se prije svega u Podgorici, ali i u drugim gradovima pojavljuje niz izvođača. To je do danas jedini period kada je glavni grad imao tako masovnu scenu i bio centar dešavanja kada je hip hop u pitanju. Rep žurke i ulična okupljanja i druženja ljubitelja hip hop kulture, gostovanja repera iz okruženja, pojavljivanje u medijima početkom 2000-ih bili su češći nego što će to biti slučaj do posljednjih nekoliko godina, a u tom periodu čak se desio i za današnje uslove nesvakidašnji projekat u okviru kojeg je Javni servis snimio spotove za tri podgoričke rep grupe (Identitet, Revolucija, Bunt) i redovno ih emitovao. Nešto prije tog projekta dogodio se logičan rezultat pomenute ekspanzije – prva kompilacija crnogorskog repa pod nazivom “Kamena rapsodija” (2005) za koju je zaslužan roker i osnivač tadašnjeg Radija Gorica Božo Bulatović koji je želio da mladima koji se bave repom pruži priliku da dođu do afirmacije, a publici da predstavi što se to novo dešava na domaćoj muzičkoj sceni.

Na srpskoj rep sceni u tom periodu dolazi do oštrog cijepanja između dvije struje doživljaja što bi rep trebalo da predstavlja. Na jednoj strani spektruma našlo se repovanje o provodu, muško-ženskim odnosima, uz povremeno podražavanje opštih mjesta američkog gengsta izraza. Sa druge strane, dosta pod uticajem rok ideologije, tražila se “poruka”, umjetnost, “bunt protiv sistema”, apstrakcija. Zabava nije dovoljna već se od repera zahtijevalo da iznese neke dublje uvide o životu i društvu čiji je dio. Prva grupa uživala je širu popularnost i veću prisutnost u medijima, druga je bila više poštovana među kritičarima, kulturnim intelektualcima i kod “urbane”, kako su voljeli da se nazivaju, publike. Rep publika ovu je podjelu doživjela kao podjelu na “komercijalu” i “andergraund” iako izvođači koji su pripadali drugom ešalonu nisu bili uvijek i nužno manje komercijalno uspješni i manje mejnstrim od ovih prvih. Ovakav doživljaj situacije preslikaće se i na crnogorsku scenu i prouzrokovati zatvorenost i dozu elitizma kod određenih krugova. Takođe će kod dobrog dijela publike proizvesti očekivanje da bi rep trebalo da bude “angažovan”, ali samo u smislu kritike društvenih pojava i vladajuće politike, bez razumijevanja da je rep uvijek najžešće zadirao u zonu političkog upravo onda kada se bavio zabranjenim vrstama provoda i drugim kulturnim praksama na koje sistem nije gledao blagonaklono.

Pjesme sa “Kamene rapsodije”, kao i druge iz tog perioda sa crnogorske rep scene, žestoko su varirale u kvalitetu i bile produkcijski anahrone u odnosu na ostvarenja iz okruženja, a do nešto šire publike i više medijskih nastupa stizale su one sa tematikom koju je bilo lakše svariti – zabava, žurka, šala, muško-ženski odnosi… U tom smislu najbolje je bila prihvaćena grupa Gold N’ Green, nešto manje Money i Nadzor koji su koketirali i sa gengsta repom. Oni su zvučno i tematski bili bliski onome što su u Srbiji predstavljali 187 i Gru. Sa druge strane bile su pomenute grupe kao što su Identitet, Revolucija, Bunt čiji je izraz bio poetičniji i apstraktniji i samim tim ograničen isključivo na onaj dio rep publike kojem je to bila preferenca, a koji je stasavao na izdanjima kao što su Marčelov “De facto” i Shortyeve “Umotvorine”. Utisak je da mediji, u kojima je život u Crnoj Gori – pogotovo na talasu euforije zbog sticanja nezavisnosti – izgledao dosta veselije i šarenije od sive realnosti koja se mogla vidjeti na ulicama, nisu bili naročito zainteresovani za “teške teme”. A ni publika. Možda je u pitanju i mentalitetska stvar, jer bi trebalo uzeti u obzir zapažanje jednog od najznačajnijih crnogorskih muzičkih novinara Željka Milovića da je za razliku od ostatka ex Yu republika i kad je rok istorija u pitanju Crna Gora uvijek gravitirala više ka laganijim i vedrijim uticajima iz Italije, nego onim mračnijim iz recimo Engleske.

Na početku 2000-ih djelovalo je da tek kreće ekspanzija hip hopa u Crnoj Gori, međutim cijela stvar se brzo ugasila. Kako nije bilo izdanja, nije bilo više ni povoda za nastupe i medijska gostovanja, a pjesme tada aktuelnih rep izvođača patile su od opštih mjesta i produkcijski kaskale za komšijama, što im je otežavalo da dođu do publike kojoj je uvijek bila dostupna muzika sa cijelog srpsko-hrvatskog govornog područja. U tom periodu najveću popularnost zabilježila je Out grupa, najviše zahvaljujući izboru tema koji im je garantovao medijsku zastupljenost, pa su se tako dugo vrtjele referendumska “Nezavisna” i pjesma posvećena najvećoj navijačkoj skupini u zemlji “Varvari”. Pjesma iz ovog perioda koja je vjerovatno bila najbliža autentičnosti lokalnog izraza koji se tražio, a i čini se najbolje izdržala test vremena bila je “Zabjelo efekat” od grupe Pro LG. Stihovi u kojima se vrlo eksplicitno proziva policija, opisuju odnosi sa ženama i pominju droge, što tada nije bio čest slučaj u crnogorskom repu, onemogućili su joj da se ikad ozbiljno zavrti na TV-u i radiju, ali je drugim putevima vremenom pronalazila put do publike.

Who See kao nosioci plamena

Uskoro je uslijedio period gotovo potpunog mrtvila na crnogorskoj rep sceni, gdje je tamu neaktivnosti rastjerivala samo jedna buktinja, ali ona koja je uz Monteniggerse najjače sijala na ovim prostorima. Veza sa emisijom “The Coming” – najznačajnijom, najdugovječnijom i u dužim periodima jedinom hip hop emisijom na crnogorskim radio talasima koju je sa saradnicima vodio jedan od ovdašnjih pionira te kulture DJ Mono – ispostaviće se kao ključna za grupu Who See. Bila je to centrala preko koje se bokeljski dvojac povezao sa crnogorskom publikom koju je oduševljavao fristajlovima uživo, što je tada bila vrlo rijetka praksa, ali je pomogla i da Who See stupi u kontakt sa kolegama iz Srbije, prije svega sa grupom Bad Copy. Rezultat je bio pojavljivanje na kompilaciji “Ulice vol. 1” (2003) Bassivity etikete i gostovanje na izdanju grupe 43zla “Sve same barabe” (2004), nastupi u Beogradu, što je uz debi album “Sviranje kupcu” i pjesme koje su tekstualno i produkcijski odskakale od ostalih izvođača brzo legitimisalo Dedu i Noyza kao najznačajniji rep sastav u Crnoj Gori.

Pored svih ranije pomenutih izvođača koji su ipak težili ka tome da zvuče kao kolege iz Srbije koje su najviše slušali, nakon Monteniggersa tek je Who See otvorio prostor za autentični crnogorski izraz, pjesmama u kojima je neobuzdano dominirao primorski dijalekt i bokeljski ulični sleng. Niko na ex Yu prostoru nije zvučao kao oni i sama ta činjenica bila je dovoljna da ih izdvoji. Na debi albumu su se uz klasične reprezent pjesme (“Rajm buk krcat”, “Bokeška brigada”) našle socijalne teme  (“S kintom tanki”, “Tu smo đe smo”), pjesme koje su se bavile izraženim društvenim problemima u Crnoj Gori kao što su narkomanija (“Batina ti dat”), učestalost saobraćajnih nesreća (“Put pasat) i policijsko nasilje (“Stop policija”), ali i opisi ljubavnih iskustava na primorju (“Fešte ispod vešte”, “Ljubav na daljinu”) što će postati zaštitni znak grupe.
Who See je tako osvojio rep publiku u Crnoj Gori i šire, ali će pravi bum doživjeti tek sa drugim albumom koji će grupi otvoriti put do pozicije jednog od najprepoznatljivijih muzičkih sastava u zemlji. Zahvaljujući pamtljivom refrenu, plesnom ritmu, ali možda ponajviše jedinstvenom spotu snimljenom na Kubi koji je potpisao Zonjo iz The Books of Knjige, hit numera “Regeton Montenegro” napravila je od Dede i Noyza regionalnu senzaciju i zainteresovala i širu publiku koja se generalno nije zanimala za rep. Bila je to idealna uvertira za drugi album “Krš i drača”, a uz onaj recept Monteniggersa – lokalne teme i sleng, zabavan i humorističan pristup – hitovi kao što su “Nije preša”, “Šoferšajben”,”Koji sam ja meni kralj” donijeli su grupi popularnost kakvu ni približno nije uživao nijedan drugi rep sastav u zemlji. Uslijedili su nastupi po regionu, nagrade, saradnje sa pop muzičarima, a onda i za mnoge šokantna odluka Javnog servisa da upravo Who See predstavlja Crnu Goru ne Evroviziji. Crnogorski rep tako se kroz njih opet odomaćio u svakoj kući, a duo Bokelja je valjda znajući da se više ne obraća samo omladini koja visi na ulicama malo ublažio svoj izraz. Matrice nisu bile toliko tvrde, više se nije u gotovo svakoj pjesmi pominjala marihuana, umanjena je i doza ogorčenja zbog društvene situacije u zemlji koja se mogla osjetiti na “Sviranju kupcu”, pristup je generalno postao nešto veseliji. Te formule držaće se i na narednim izdanjima “Nemam ti kad” i “Pamidore”.

Rep se seli u Nikšić i Bar

U sjenci uspjeha koje je nizao Who See, centar događanja kad je u pitanju crnogorska rep scena preselio se u Nikšić i Bar. Hip hop kolektivi iz ova dva grada udružili su snage kroz organizaciju NaVamGa u pokušaju da ožive do tada već prilično učmalu scenu. Zajedničkim snagama iznjedrili su niz izdanja, što samostalnih, što kompilacija na kojima su okupljeni izvođači iz ova dva grada i još ponekog sa strane. Ovaj pokret karakterisala je nezavisnost – sami su u kućnim uslovima pravili muziku, snimali pjesme, objavljivali ih i organizovali događaje. Internet je počeo da zauzima sve značajniju ulogu u promociji muzike i komunikaciji generalno. Treba pomenuti da se i nešto ranije pojavio prvi crnogorski hip hop forum Rotacija koji nažalost u tih nekoliko godina koliko je trajao nije mogao puno toga da ponudi zbog tadašnje izdavačke neaktivnosti repera, pa je tako postao praktično isključivi kanal za oglašavanje nikšićko-barske ekipe koja je u njemu vidjela jedinu alternativu za medije generalno nezainteresovane za njihov izraz.

Sjećate se one podjele među reperima sa početka 2000-ih? Dok je ona prva grupa koja je gajila široj publici pristupačniji zvuk gotovo nestala sa radara (Gold N’ Green iznjedrio još nekoliko numera, a jedan spot će im se zavrtjeti i na regionalnom MTV kanalu), kolektiv NaVamGa pripadao je onoj drugoj. Predvođeni lokalnim liderima Psiho Mistikom (Nikšić) i Dvorskom Ludom (Bar), čija su solo izdanja utabala put za ostale, ova skupina izvođača pretežno je naginjala ka mračnijem i tvrđem zvuku i apstraktnijim tekstovima. Njihov rep bio je ezoteričan, ponekad za tadašnje prilike i avangardan i hermetičan, rep za repere prije svega i ljubitelje alternativnog zvuka, što im je limitiralo pristup medijskoj izloženosti i uopšte široj publici. Ovo nije naročito pogađalo članove NaVamGa kolektiva koji su sebe vidjeli kao buntovnike protiv sistema koji gotovo da nije davao prostor ničemu što nije spadalo u domen pop limunade ili makar bilo veselo i humorno. Najbolje prihvaćena izdanja bila su ona koja su potpisali Bacili (“Plan C” 2013.) i Joe Shua Kizz (“Barska mušica” 2011.). Sličan izraz gajila je i podgorička Bači Rimu Trupa koja je blisko sarađivala sa NaVamGa kolektivom.

Sivilo – preko Beograda do zvijezda

U međuvremenu neku drugačiju publiku počeo je polako da kupuje podgorički reper Sivilo. Ekranizovani singlovi “M.A.L.A.” i “Sam protiv svih” predstavili su repera koji je brižljvio gradio svoj imidž van tokova crnogorske scene, više po uzoru na beogradske kolege. Tvrdokorna crnogorska rep publika i izvođači zato ga na startu nisu naročito dobro prihvatili (sa njima će se kasnije obračunati kroz nekoliko pjesama), a Sivilo je kako to obično biva sa muzičarima sa ovih prostora birao okolni put – da prvo uspije u susjednoj Srbiji, pa onda da bude prihvaćen ovdje. Nije bilo sumnje da se radi o tehnički potkovanom MC-u koji je na ubjedljiv način iznosio svoje stihove i kojem nisu bile strane igre riječima, a tematika (od kritike društva preko muško-ženskih odnosa do slavljenja sebe kao nekoga ko je iznad onoga što je percipirao kao bolesti kritikovanog društva) i zvuk njegovih pjesama bili su dovoljno pitki da one dođu do onih kojima rep nije bio nužno omiljeni muzički izbor. Sivilov izraz zapravo nije bio toliko autentično crnogorski, koliko je bio blizak onome što je tada njegovala etiketa Bassivity, pa ne čudi što je postao jedan od njenih izvođača. To je u očima publike ojačalo njegov status kao repera na kojeg bi trebalo obratiti pažnju i pružilo mu priliku da se za njega čuje širom regiona. Debi “Tamna strana sreće” naišao je samo na pohvalne kritike. Sivilo nije donio ništa revolucionarno novo, ali je svoj zanat doveo do visokog nivoa i postao prepoznatljivo ime, najpoznatiji predstavnik crnogorske scene pored grupe Who See. Nastupao je na nekim od najznačajnijih festivala u regionu, osvajao top liste i objavio još jedan album i dva mikstejpa. Utisak je da njegova prisutnost u medijima i učestalost koncerata u Crnoj Gori nisu korespondirali sa popularnošću Sivilovih pjesama, dijelom zato što je više boravio u Beogradu, a dijelom možda zato što muzika podgoričkog repera nije bila za domaće medije toliko pristupačna kao ona grupe Who See.

Random se cijeni i na ulici i u intelektualnim krugovima

U Podgorici nije postojala rep zajednica kao u Nikšiću i Baru, ali su u glavnom gradu ipak počeli da se pojavljuju reperi koji bi zaintrigirali publiku. Random je na sceni bio prisutan još u godinama iza izlaska “Kamene rapsodije” sa par pjesama, bio je poznat i kao jedan od kvalitetnijih betlera na srpskim hip hop forumima, ali je njegov uzlet počeo prije desetak godina sa grupom Džej Džej Okoča. Od 2013. do 2016. grupa je bez mnogo pompe objavila nekoliko izdanja, od debitantskog EP-a “Niko nije spreman” do albuma “AB revolucija”. Pjesme koje je krasio autentičan spoj podgoričkog slenga, dovitljivih komentara na račun društvenih zbivanja, prepričavanja događaja iz kvarta u kojima su glavni junaci uglavnom bili lokalni dileri i prevaranti, gradske face, ali i estradne ličnosti, ređanje slika koje su crnogorski mediji pumpali u auditorijum prelomljenih kroz prizmu uličnog cinizma, polako su pronalazile put do najrazličitije publike. “Word to mouth” tehnikom muzika Okoče stizala je kako do klinaca sa ulice, tako i do intelektualaca, pa se pjesme Podgoričana budući previše brutalne za domaće medije nisu mogle čuti na radiju ili TV-u, ali se o njima pisalo u novinskim kolumnama.
Počeli su da se dešavaju i nastupi u Crnoj Gori i van, saradnje sa poznatim reperima, a regionalnu popularnost Randomu su donijeli rep betlovi. Organizacija Rap Skillz održavala je od 2014. regionalno takmičenje u rep betlu, gdje je Random u više navrata izlazio kao šampion. Snimci sa turnira objavljivani na YouTube servisu bili su sve gledaniji širom ex Yu prostora, pa su mnogi van Crne Gore na taj način čuli za podgoričkog repera kojeg je odlikovala izuzetna tehnička potkovanost i kompleksnost u slaganju rima, dok je sa druge strane on popularizovao ovu vrstu takmičenja među reperima u Crnoj Gori. Tako su betlove sa oduševljenjem pratili i oni kojima je hip hop kultura bila potpuno strana.

Izraz koji je ustanovio sa Okočom Random je do dijamantskog kvaliteta izbrusio na solo izdanjima, zaključno sa izuzetno hvaljenim prošlogodišnjim albumom “Eo viđi” i uz grupu Who See i Sivila postao najpopularniji reper u Crnoj Gori, a sve to bez spotova (na računajući par spotova Okoče), bez izdavača, sa minimalnim medijskim eksponiranjem i vrlo rijetkim nastupima u posljednjih pet godina.

Reprezent svih krajeva Crne Gore

Tokom 2010-ih počeli su da se pojavljuju novi rep izvođači na gotovo svim stranama Crne Gore. Uspjesi grupe Who See i Sivila, ekspanzija onlajn komunikacije i društvenih mreža koja je omogućila povezivanje sa rep zajednicama i nezavisnim etiketama koje su nicale van Crne Gore, te činjenica da su NaVamGa, Okoča i drugi pokazali da novim izvođačima suštinski nisu potrebne izdavačke kuće i tradicionalni mediji uticala je na prisutnost ovog izraza. Sjever zemlje uvijek je bio manje aktivan u odnosu na ostale, ali je još na “Kamenoj rapsodiji” bio zastupljen beranski sastav Brutal, a jedan od članova kolektiva NaVamGa bio je bjelopoljski reper Prefix koji je debi album “Budi se Prefix” objavio 2014. Iz Pljevalja dolazi jedan od crnogorskih trep pionira Bradr Hari, koji je više sarađivao sa srpskim reperima nego sa crnogorskim i uzdanica je tamošnjeg JetSet Recordsa. Mojkovčanin Stato jedan je od najvrijednijih repera u Crnoj Gori, sa gomilom izdanja koje je lansirao na sopstvenoj B2 etiketi, a pokrenuo je i festival hip hopa Centrum u svom gradu.

Nikšićanin Lucid objavio je EP “Žeđ bolesnika” 2020, grupa iz Herceg Novog Meštri o’ majka album “Iz meštrove škrabije” 2014, njihov sugrađanin Remety Beat je bio umiješan u više projekata, dok je podgoričko-cetinjski duo Story i Strašilo iznjedrio albume “Davanje po turinu” (2015) i “Predrag” (2016), da pomenemo samo neke od izvođača aktivnih u tom periodu. Story i Strašilo predstavili su se publici u regionu uspješnim nastupima u rijalitiju “Ja imam talenat”, ali je utisak da kasnije nisu kapitalizovali to koliko su mogli i još više proširili bazu slušalaca. Story je do danas objavio i album “Bez natege” i više singlova i pratećih ekranizacija u saradnji sa etiketom Monopol iz Republike Srpske.

Nakon Bara i Nikšića primat kada je u pitanju najveća koncentracija aktivnih repera preuzela je Budva, najviše zahvaljujući kolektivu Radio Katakomba pod čijim okriljem su niz šarenolikih izdanja objavili Necke, Dobbla, Most Wanted, Jollanda i drugi, a ova ekipa organizovala je i više hip hop događaja u svom gradu.

Internet jeste omogućio crnogorskim reperima bolju povezanost i lakše objavljivanje, ali je otežao promociju, pa je njihova muzika uglavnom dopirala do vrlo ograničenog broja ljudi. Danas kada je bitka za pažnju konzumenata sadržaja na internetu nikad intenzivnija, čini se da je crnogorskoj rep sceni potrebna bolja povezanost među akterima, ona koja ide dalje od virtuelne, kao i punktovi na kojima će se, u sajber ili realnom svijetu, okupljati ljubitelji hip hop kulture. Dok publika ne bude upućena na neki dominantan izvor koji će im servirati bar većinu značajnijih informacija, događaja i proizvoda, ostaje joj da luta tražeći YouTube kanale izvođača i etiketa. Prisutnost repera u medijima danas je veća nego ranije, ali je i dalje to vrlo površno i obično se radi o vijestima povodom nekog izdanja ili događaja, bez ikakve dublje analize dešavanja i sa izuzetno limitiranim razumijevanjem hip hop kulture. Najznačajnija hip hop radio emisija The Coming se više ne emituje, najveći i tada jedini hip hop festival Asfaltiranje se ugasio sredinom ’10-ih. Praktično niko se sistemski ne bavi temom razvoja hip hopa u Crnoj Gori. Tako je rep scena usitnjena, iscjepkana na gomilu mini univerzuma koji se rijetko dodiruju i samim tim nema šansu da proizvede značajnija kulturna pomjeranja. Hip hop u okruženju više nije egzotika, uveliko je ušao u mejnstrim, izvođači ovog žanra iz susjedstva već neko vrijeme osvajaju top liste, neki imaju milionske preglede na YouTubeu, redovno se pojavljuju u medijima i sarađuju sa poznatim muzičarima drugih žanrova. Budući da se obraćaju publici sa srpsko-hrvatskog govornog područja imaju značajan broj fanova i u Crnoj Gori. Crnogorski reperi ipak i dalje su endemska vrsta i još uvijek rijetko uspijevaju da se izbore za dio regionalnog kolača,

Najava pozitivnih promjena može biti to što Crna Gora trenutno ima dvije aktivne reperke. AV47, koja doduše živi i radi u Beogradu, već je sa nekoliko trep singlova skrenula pažnju na sebe, a nedavno se sa prvim pjesmama publici predstavila Sarah Tonin. Ovo može biti nagovještaj da će se više žena ohrabriti da “bači rimu”, jer smo prethodno imali samo dvije – čestog saradnika grupe Who See Labiju i Apro koja je bila dio NaVamGa kolektiva, ali ni jedna ni druga nažalost iza sebe nisu ostavile makar album.

Stefan STRUGAR

Tekst je dio projekta “Osvajanje slobode – kulturni korektiv od individualnog do kolektivnog čina” podržanog kroz program malih grantova. Program predstavlja dio nacionalnog projekta “Dijagnoza i terapija slobode izražavanja, govora mržnje i etničkih tenzija” koji je zajednička inicijativa Instituta za medije Crne Gore, Centra za demokratiju i ljudska prava CEDEM – i Portala Ul-info, usmjerena ka jačanju i zagovaranju slobode izražavanja, suzbijanju govora mržnje i smanjenju etničkih tenzija u Crnoj Gori. Projekat je finansiran od strane Evropske unije kroz Program Evropski instrument za demokratiju i ljudska prava za Crnu Goru 2020, EIDHR, a kofinansiran je od strane Ministarstva javne uprave Crne Gore. Sadržaj ovog teksta je isključivo odgovornost autora  i ni u kom slučaju ne odražava stavove donatora.

Pristup anime serijalima, smatraju naši sagovornici, više je refleksija naših vrijednosti, nego samih djela.Brojne su analize pokazale da anime imaju efekat ublažavanja psihološkog pritiska na mlade ljude, da njeguju snažnu volju, umanjuju bojazan od neuspjeha i razvijaju timski rad

 

Ako ste odrastali tokom 90-ih i 2000-ih u Crnoj Gori, na televizijskim ekranima nijeste mogli izbjeći Zmajevu kuglu, Pustolovine sa Digimonima, Naruta, Družinu Mjau Mjau, Pokemone, Yu-Gi-Oh-a, Medabote, Transformerse, Bejblejd, Kralja šamana, Bakugan,… Roditelji bi, na izmaku snaga, brzim stiskom dugmića na daljinskom upravljaču prelijetali crtaće za koje su se lijepile dječje oči. Kanal D. Nostalgija.

Znali smo da pred ntv Montena treba da se nacrtamo u sedam i po uveče. Poslije “kad sunce zađe i mrak te snađe, heeej Mumiiiii“, uslijedio bi, makar u mom slučaju, plač. Jer, kraj ove završne špice Mumijevih značio bi početak spremanja za krevet.

Nije bilo tih sličica, pribora za školu, lopti, garderobe i raznih igračaka sa likovima i motivima ovih popularnih japanskih animiranih filmova (skraćeno: animea) koje nijesmo pokušavali da iskamčimo od majki i očeva. Vjerovatno je to moljakanje vremenom i postalo razlog što su premotavali kanale. Originalni bejblejdovi mog brata koštali su i do 20 eura, a arena za njihovu borbu još oko 15 (kasnije smo otkrili jeftinije lažnjake na tadašnjoj velikoj podgoričkoj pijaci). Paklica Yu-Gi-Oh karata za igre u sjenci kupovala se i po više puta na dan. Nema toga ko u komšiluku tih godina nije imao makar po jedan bakugan set i barem nekoliko transformers figura. Bili smo svjesni da ćemo, kad god izađemo napolje, zateći ekipicu koja igra pola-cijelo papirnim sličicama Digimon junaka.  

Jedan roditelj (54), tipični predstavnik generacija koje su odrastale uz klasične geg crtaće, sa viškom slepstik humora i manjkom pouka, smatra da su neuporedivo bolji crtani uz koje su odrastali njegovi vršnjaci/kinje od onih današnjih. ,,Zašto? Zato što su uvijek imali pozitivnu i plemenitu poruku vaspitnog tipa. Nije u njima bilo ni približno nasilja kao u sadašnjim. Tada je, na primjer, najgore nasilje bilo kada Popaj ošamari Badžu jer mu nervira Olivu. Današnji crtani obiluju nasiljem, likovi imaju arsenal oružja, a krvi je na sve strane, kao da se najavljuje još jedan svjetski rat“.

Scene u kojima se iznova jure Pera Kojot i ptica Trkačica, Duško i Dača, Miki i Paja – za roditelje današnjih 20-ogodišnjaka sigurna su zona, jer se na taj način drže podalje od nepoznatog, smatra, međutim, otac jednog osnovca. ,,Realno je da od obaveza i nemaju vremena da istražuju nepregledne nove svjetove. Kada sam preko sopstvene djece vidio šta u sebi nose današnji crtaći, među njima, naravno i veliki broj animea, bilo mi je jasno zašto su današnja djeca superiornija inteligencijom u odnosu na nas kad smo bili njihovog uzrasta. Naravno, ima tu i drugih faktora. Kroz Toma i Džerija mi smo naučili dobre fore i dosta toga o drugarstvu ili upornosti, ali anime nas uče o silama prirode, sazrijevanju, pa čak i filozofiji“. Ovaj je roditelj odrastao u vremenu kada su američki i pojedini evropski crtaći i stripovi proizvođeni na relaciji Francuska-Belgija i naročito Italija, oblikovali naraštaje. Danas klinci, kako kaže, imaju mnogostruko veći izbor.

Kako je zapravo japanska kultura, čiji su anime neizostavni dio, uticala na mlade naraštaje u Crnoj Gori, najbolje će objasniti sagovornici koji su samo djelić popkulturnog miljea inspirisanog Japanom. 

,,Na TV MBC, ntv Montena, TV Elmag i drugima prikazivani su Princeza Mononoke, First of the North Star, Zenki,… Ostali su nam u sjećanju zbog drugačijeg vizuelnog identiteta u poređenju sa Diznijevim i Piksarovim filmovima na koje smo navikli”, kažu Danilo Burzanović i Matija Miljanić, danas urednici emisije Pipci Hobotnice na Studenstkom radiju Krš. Pokrenuli su jekako bi javnosti i ljubiteljima japanske kulture i filma ponudili kutak za uživanje.

Anime, kako ističu, na jedan potpuno drugačiji i unikatan način obrađuju teme prijateljstva, ljubavi, porodice, odnosa prema prirodi… ,,Za razliku od popularnih crtanih filmova u kojima se djevojčice uče da čekaju princa na bijelom konju koji će ih “spasiti”, većina animea nas uči da budemo samostalni i da vjerujemo u sebe i svoje sposobnosti”, pričaju Burzanović i Miljanić.

Iako je Japan i ranije poznavao čari čarobne lampe, vrste projektora koja je u zemlju izlazećeg sunca stigla iz Holandije, istorija animea počinje početkom 20. vijeka. Oten Šimokava, Seitaru Kitajama i Džuniči Kouči među prvima su doprinijeli stvaranju kratkih filmova, koji će tek kasnije biti poznati kao anime.

Prepoznavši njihov uticaj, japanske vlasti su ih tokom Drugog svjetskog rata zloupotrebljavale, plasirajući putem animea propagandu (primjeri su Momotaro no Umivashi iz 1943. ili Momotaro: Umi no Shinpei iz 1945. godine). Tokom 70-ih, anime su se razvijali i izrodilo se mnoštvo žanrova – šodžo, šonen, harem, isekai, magical girl,… Svaki od njih ima svoju logiku i targetira određenu publiku. Neki, na primjer ijašikei, osmišljeni su tako da likovi u njima žive u umirujućim okruženjima i služe da ostvare iscjeljujući efekat na gledatelje/ke. Tipični anime iz ovog perioda su Astro Boy, Lupin III i Mazinger Z. Ovo su ujedno i godine kada stvaraju velikani japanske animirane industrije Hajao Mijazaki i Mamoru Oši. U 80-ima, anime postaju mejnstrim u Japanu i doživljavaju procvat sa serijama kao što su Gundam, Macross i mnogi drugi. Novi žanrovi, poput sajberpanka ili svemirske opere privlače pažnju. Akira u 1988. postiže međunarodni uspjeh. Japanu se polako otvaraju vrata svijeta.

Sjećam se kada sam prvi put gledala Điblijev Začarani grad, koji je 2003. osvojio Oskara za najbolji animirani film. Njegov autor, Mijazaki, tada je obesmislio dodjelu ove prestižne nagrade, pošto, kao prekaljeni pacifista, nije želio da dođe u SAD i preuzme je, jer je ta zemlja bombardovala Irak. Imala sam nekih desetak godina, ali se sjećam da je taj anime učinio da pomislim da znam kako je to biti odrasla osoba.

Kasnije smo se brat i ja navukli na Mijazakija i odgledali sve njegove filmove, Laputu: Zamak na nebu, Princezu Mononoke, Mog komšiju Totora, Groblje svitaca, Porko Rosoa, Pokretni dvorac,… Prikazivali su se na raznim lokalnim, a i regionalnim kanalima i bile su to prave filmoposlastice i lekcije o važnosti zaštite prirode, užasima rata, učincima tehnologije, čovjekoljublju… I sve su, nekako prosto i lako, dopirale do naših, dječjih mozgova.

,,U Crnoj Gori anime serijali nikada nijesu uronili u mejnstrim vode. Najranije uspomene maglovito me vode ka popularnom anime šonenu studija DEEN, Zenkiju, koji se kod nas prikazivao na nekadašnjem Elmag-u. Priča o demonu čuvaru i šintoističkoj sveštenici koja se bori protiv zlih sila opčinjavala me je dugi niz godina, jer je predstavljala uvertiru u svijet horora i natprirodnih dešavanja i uveliko je oblikovala moj medijski ukus”, prisjeća se urednik portala za mlade Makanje Nikola Saveljić.

Gledao je i razne druge anime serijale, poput Knjige smrti ili Bleach-a. ,,Urezani su mi u sjećanju zbog svih lijepih emocija koje u meni budi razmišljanje o njima, a koje me vezuje za period bezbrižnog djetinjstva. Najveća briga mi je bila hoću li stići da na vrijeme odgledam epizodu omiljenog animea na kanalu IN, tačno u sedam i po uveče, poslije dnevnika”.  

Poruke koje gledaoci učitavaju iz animea, smatraju Burzanović i Miljanić, zavise od njih samih. ,,Često je naš pristup animeu više refleksija naših vrijednosti, nego samog djela”.

Danica Kovačević autorka je Jutjub kanala Oushi Hime (na japanskom: princeza bik). Napravila ga je kako bi modernu kulturu Japana predstavila onima koji o njoj ne znaju mnogo. Anime su, kako ističe, uticali na njenu maštovitost i kreativnost. ,,Inspirisali su me da istražujem japansku istoriju, mitologiju, jezik, umjetnost i kulturu uopšte. Ukoliko pažljivo biramo sadržaje, možemo puno toga da naučimo, da razvijemo razumijevanje za različitosti, da počnemo i sami nešto da stvaramo“, objašnjava Kovačević. Napominje i da su, ako to činimo bez zdrave  kritike, moguće i negativne posljedice na ponašanje. ,,To je, uostalom, priča kao i sa bilo kojim drugim sadržajima, poput medija“.

Već se neko vrijeme u Japanu vodi debata o manama anime industrije, za koju mnogi kritičari vjeruju da je, osim otakua, iznjedrila i, jedni će ih nazvati društvenim fenomenom, a drugi mentalno oboljelim – hikikomorije. Osobe koje pate od ekstremne socijalne fobije zbog koje se zatvaraju u svoje sobe i potpuno izoluju od drugih.

,,Mislim da moja generacija (1999. godište) dobro pamti čuveni kanal Ultra koji nas je uveo u svijet japanske animacije. Gledala sam Naruta, Princeze sirene, Yu-Gi-Oh, Kirari,… Iako je super što smo imali pristup ovakvim crtanima, žao mi je što nijesam imala priliku da u tim godinama gledam još i neke druge, koji su u svijetu bili popularni, naročito među djevojčicama, kao što je, recimo, Sailor Moon (Mjesečeva ratnica)“, priča još Kovačević.

Imati 50 godina i biti zaljubljenik u anime, koji ih, na primjer, gleda u iscrpljujućem prevozu znajući da je pred njim i dug i naporan dan na poslu – svakodnevica je u Japanu.  

,,Takvog čovjeka u Crnoj Gori društvo vjerovatno ne bi prihvatilo. Zato mnogi kriju činjenicu da vole anime, glume nezainteresovanost i čak ismijavaju druge koji gledaju te ‘kineske crtane’, kako u njih niko ne bi posumnjao”, smatraju autori emisije Pipci Hobotnice.  

Saveljić gleda na to i sa pozitivnije strane. ,,Anime mijenjaju način razmišljanja mladih, a nove generacije su otvorenije”.

Nerijetko anime serijali, objašnjava urednik Makanja, podižu svijest o temama koje su zapostavljene ili o kojima se priča na pogrešan način. Među njima su prezaposlenost, otuđenost društva ili apokaliptična predviđanja budućnosti usljed nagle digitalizacije i tehnološkog razvoja. ,,Anime uvijek nađu zanimljiv način da ih predstave publici. Koliko je to efikasno i da li uvijek funkcioniše (bilo da se radi o satiri, parodiji ili oštrom socijalnom komentaru) dobro je zapitati se. Paranoia Agent je sjajan primjer društvene kritike. Tu su i Gatchaman Crowds, Perfect Blue, Mawaru Penguindrum, donekle i Evangelion, koji je više filosofska parodija, ali zanimljivo kudi weaboo kulturu”. Weeaboo (ili weeb) pogrdni je žargonski izraz za osobu sa zapada koja je opsjednuta japanskom kulturom, posebno anime serijalima, često ga smatrajući superiornijom od drugih kultura.

Prema riječima Miljanića i Burzanovića, jedan od vjerovatno najboljih televizijskih serijala je Future Boy Conan – koji se sastoji od 26 epizoda koje je režirao genijalac Mijazaki. ,,To je jedno od njegovih najboljih anime ostvarenja sa fantastičnom pričom koju će obožavati i mladi i stari. Kao djeca smo gledali Crayon Shin-chan koji se tad prikazivao na jednom satelitskom kanalu na francuskom jeziku. Komedija ovog animea se zasniva uglavnom na fizičkom humoru, uživali smo, ali bismo vjerovatno uživali još više da je serija bila prevedena”, pričaju još oni.

Brojne su analize u svijetu urađene kako bi se utvrdilo koje sve uticaje anime mogu imati na mlade osobe.

Istraživač američkog Politehničkog instituta Rensselaer, najstarijeg tehnološkog univerziteta na engleskom govornom području, Lorens Eng proučavao je efekte animea na studente informacionih tehnologija (IT). Otkrio je da im anime povećavaju društvenu interakciju. Studenti IT-a, piše Eng, generalno su bili žrtve stereotipa koji ih prikazuju kao asocijalne i nepristupačne. Kada postanu ljubitelji animea, odmah ih prihvataju svi ostali studenti koji vole anime, kao i zajednica obožavatelja na internetu.

Profesor i profesorka dva različita univerziteta u Maleziji, Faradillah Ikmar Omar i Iza Sharina Sallehuddin sproveli su još 2011. godine istraživanje o uticajima animea na agresivno ponašanje kod djece školskog uzrasta. Ispostavilo se da se učenici osjećaju loše kada povrijeđuju druge i da zbog toga odbijaju da se ponašaju agresivno prema svojoj okolini.

Slične analize sprovođene su i u Kini, gdje je japanska animacija, u odnosu na evropsku ili američku, gotovo duplo popularnija. Pokazalo se da anime imaju efekat ublažavanja psihološkog pritiska na mlade ljude, njeguju snažnu volju, umanjuju bojazan od neuspjeha i razvijaju timski rad.

Ovakve studije, očekivano, do sada nijesu rađene u Crnoj Gori, ali ni u drugim državama bivše Jugoslavije. Bilo bi zanimljivo analizirati te rezultate.

Važnost animea lijepo se ogleda i u brojkama. Ovo je tržište u Japanu još 90-ih vrijedjelo oko šest milijardi dolara. Danas, i više. Daglas Makgrej u svom čuvenom članku pod nazivom Japan’s gross national cool za američki magazin Foreign policy primjećuje: ,,Japan ponovo postaje supersila. Umjesto da popusti pod pritiskom toliko često pominjanih političkih i ekonomskih nevolja, globalni uticaj japanske kulture sve više raste”.

,,Džibli filmovi šalju poruke koje promovišu vrijednosti kojima bih ja učila svoje dijete, da ga imam”, zaključuje Kovačević.

 

Kritičkim diskursom protiv hiperreciklaže ideja

Jutjub kanal Oushi Hime je, priča njegova vlasnica Danica Kovačević, trenutno u fazi hibernacije.

Razlog za to leži u tome što je Kovačević hiperprodukcija serijala zasitila, pa je prestala da ih gleda u mjeri u kojoj je to činila ranije. ,,Vlada, bolje rečeno, hiperreciklaža ideja, motiva ili još gore nekih stereotipa i klišea. Posljednji video koji sam objavila govori o seksizmu u animeima kojima su ciljna grupa pretežno tinejdžerke (žene uglavnom) i u njemu sam, između ostalog, ukazala na romantizovanje i odobravanje nekih toksičnih ponašanja“.

Možda to dolazi sa godinama i sazrijevanjem, Kovačević nije sigurna, međutim, ona sve češće primjećuje stereotipizaciju i površnost međusobnih odnosa likova animea. ,,To me jako ljuti i obeshrabruje u traženju kvalitetnog sadržaja. Naravno, ima ga, ali moja motivacija i strpljenje slabe“.

Planira da energiju, umjesto na ova razmišljanja, preusmjeri na produkciju sadržaja na Jutjubu koji će doprinijeti smislenoj kritici anime svijeta.  

I u ovom slučaju, anime serijali nas uče društvenom aktivizmu.

Andrea JELIĆ

Tekst je dio projekta “Osvajanje slobode – kulturni korektiv od individualnog do kolektivnog čina” podržanog kroz program malih grantova. Program predstavlja dio nacionalnog projekta “Dijagnoza i terapija slobode izražavanja, govora mržnje i etničkih tenzija” koji je zajednička inicijativa Instituta za medije Crne Gore, Centra za demokratiju i ljudska prava CEDEM – i Portala Ul-info, usmjerena ka jačanju i zagovaranju slobode izražavanja, suzbijanju govora mržnje i smanjenju etničkih tenzija u Crnoj Gori. Projekat je finansiran od strane Evropske unije kroz Program Evropski instrument za demokratiju i ljudska prava za Crnu Goru 2020, EIDHR, a kofinansiran je od strane Ministarstva javne uprave Crne Gore. Sadržaj ovog teksta je isključivo odgovornost autora  i ni u kom slučaju ne odražava stavove donatora.

Kako bi na najljepši način otvorili šesto izdanje revije muzičkog dokumentarnog filma Rokumentarni dani koje će se već početkom decembra ove godine održati u Podgorici, Nikšiću, Mojkovcu i Kotoru spremili smo jedno malo muzičko iznenađenje.

Ovog petka (25. novembra) sa početkom u 21 čas u prelijepom, intimnom prostoru 201 engaging space nastupio je Nenad Marić poznatiji kao Kralj Čačka uz pratnju kontrabasiste Miladina Stojkovića. Kao i uvijek do sada na našim manifestacijama – ulaz je bio besplatan.

Kralj Čačka i Miladin Stojković često nastupaju zajedno. Miladin je i član benda koji već godinama prati Kralja kroz sve muzičke i životne avanture. Kada sviraju samo njih dvojica, bez pratećeg sastava, sve je mnogo direktnije, oštrije, neko bi rekao “u glavu”. Kralj Čačka i Miladin sviraju bluz, rok, soul, folk… sviraju to što znaju i to što žive.

Nenad Marić (poznatiji kao Kralj Čačka) je slikar, pjesnik i kantautor rođen u Čačku, koji već nekoliko decenija živi i radi u Beogradu. Na FLU je diplomirao 2004. godine, a kao slikar najčešće se izražava kroz akvarel. Kao pjesnik objavio je zbirku „Na margini“ (Lom, 2016), a kao muzičar dva albuma („Zemlja snova“ krajem 2016. i „Spusti svetlost na put“ krajem 2018). “Spustu svetlost na put” su slušaoci Radija Beograd 202 izabrali za “Najbolji album godine” u 2018. godini, u konkurenciji koju su između ostalih činili Električni orgazam i Bajaga.

Kralj Čačka je autor – zajedno sa bratom Markom – originalne muzike za filmove „Poslednja avantura Kaktus Bate“ (2018) reditelja Đorđa Markovića i „Realna priča“ (2019) reditelja Gordana Kičića. Dobitnik je nagrade „Strune od svetla“ za 2017, koja se dodjeljuje za poseban doprinos afirmaciji pjesničke riječi u rok i bluz muzici.

Za one koji vole reference, muzika Kralja Čačka predstavlja mješavinu džeza, bluza, rokenrola i šansona, a Žikica Simić je za Kralja Čačka rekao: “Opasnom magistralom – preko raskrsnica i pored stranputica – sa gitarom preko ramena, kao junak starih dobrih filmova, Kralj je stigao na rok scenu. Sa sobom je doneo mudre, lepe i gorke pesme, u kojima se iskrenost i autentičnost oštro suprotstavljaju izopačenostima ovog vremena.”

Fantastični pisac Miljenko Jergović u svom osvrtu na muziku i poeziju Kralja Čačka za „Jutarnji list“ je napisao: „Spusti svetlost na put je među nekoliko najvažnijih albuma glazbe za preostalu pismenu čeljad, snimljenih jugoistočno od Beča u zadnjih tridesetak godina. Nenad Marić moćan je pjesnik.“

Ovaj video je jedna od dvanaest epizoda serijala o osnovama digitalnih vještina na kom smo radili u prethodnom periodu. U serijalu ćete saznati ponešto o početnim koracima na internetu, u MS wordu i excelu; zoomu; fotošopu; u radu sa php, javascriptom, html-om, wordpresom, ali i kako se snaći u svijetu social media marketinga.